Župa - Povijest
POVIJEST CRKVE BLAŽENE DJEVICE MARIJE U STENJEVCU

Središte Stenjevca gdje se nalazi crkva Uznesenja BDM, župna stambena zgrada, nekadašnje gospodarske zgrade i groblje, bilo je naseljeno već u antici, a možda i ranije, te kroz čitav srednji vijek sve do današnjih dana.

Prvi podatak o crkvi Blažene Djevice Marije u Stenjevcu, kao o župnoj crkvi, datira iz 1344. u popisu župa Zagrebačke biskupije koji je iste godine sastavio gorički arhiđakon Ivan i uvrstio ga u statut Zagrebačkog kaptola.

U najstarijim vremenima svog postojanja župa u Stenjevcu usko je povezana s poviješću porodice brojnih potomaka velikaša Ače (Aghe, Ache) kojemu je Ladislav Arpadović II (1162-1163) dao velike posjede oko Medvednice.

U 13. I 14. Stoljeću župa se preklapa s vlastelinstvom Dobra. Gospodari tog vlastelinstva su i prvi pokrovitelji nad crkvom i župom u Stenjevcu.

Prva župna crkva na stenjevačkom području, ili barem prethodna, bila je crkva Svih Svetih na Bjeličini - Cirkvišću ili se, kada se utemeljivala crkva u Stenjevcu, postojeća crkva Blažene Djevice Marije upotrijebila u župne svrhe. Crkva Blažene Djevice Marije se nadalje spominje 1342. u diobenoj listini između Ivana i Nikole, sina Arlandija Acha, zatim u dokumentu kojim Zagrebački kaptol obavještava hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita (1342-1382) o granicama grada Susedgrada, te 1367. u diobenoj listini između Nikole Toutha de Zamzed (od Susedgrada), sina Gurgureva, i Nikole, sina Arlandova de Steneuch (od Stenjevca).

1615. godine župu stenjevečku su preuzeli isusovci i njome upravljali do 1653. godine. 1618. oni su obnovili crkvu iznutra i izvana. Prvi opis crkve Blažene Djevice Marije je iz vizitacijskog opisa 1622. godine. U ono vrijeme crkva je bila u dobrom stanju. Imala je tri oltara, nijedan nije bio posvećen, glavni je oltar imao moći. U crkvi je postojala krstionica i sveta ulja. Crkva nije imala ispovjedaonicu pa se ispovijedalo u sakristiji. Matične knjige nisu se vodile. Crkva nije imala nikakve imovine i uzdržavala se od prihoda vjernika. Župom su upravljali isusovci preko kapelana Jakova Zajca (Saitza). Župljani su tražili od vizitatora da im biskup vrati neko raspelo.

U vrijeme kanonske vizitacije 25. siječnja 1627. u ime isusovaca upravljao je kapelan Juraj Kuljanić. Sakrament, sveta ulja i krstionica dostojno su čuvani. Crkva je imala dva srebrno-pozlaćena kaleža, srebrnu čašu načinjenu poput kaleža za davanje pića vjernicima, srebrno pozlaćeni ciborij, kositrene ampulice s pladnjem, 5 misnica i sve ostalo potrebno za misu. Biskup još nije bio vratio križ spomenut na vizitaciji 1622. godine. Crkva je imala 15 jutara crkvene oranice. U vrijeme vizitacije 7. srpnja 1630. na bolti svetišta bila je velika pukotina, tabulat u lađi i krov s južne strane crkve bili su u ruševnom stanju. Svetohranište se nalazilo na zidu. Crkva je imala ispovjedaonicu, krstionicu i sveta ulja.

Gradnja nove crkve je započeta 1758. u vrijeme župnika Jakoba Mikulića i završena jedanaest godina kasnije u vrijeme župnika Đure Popovića. Crkva je posvećena 7. svibnja 1769. O tome govori spomen-ploča uzidana s lijeve strane glavnog ulaza izvana koja, kada se popune skraćenice, glasi (u prijevodu Metoda Hrga): "Presvijetli i prečasni gospodin, gospodin Stjepan Pucz milošću Božjom i Svete Stolice biskup beogradski, zagrebačke stolne crkve prepošt i kanonik-senior (najstariji), arhiđakon gorski i zagorski itd. itd., posvetio je ovu crkvu godine Gospodnje 1769. 7. svibnja, i odredio da se obljetnica posvete (posvetilo) slavi na najbližu nedjelju prije blagdana sv. Jakoba Starijeg, za dušobrižništva župnika Jurja Popovića.". Mišljenje je da je glavni dio građevinskih troškova snosio patron crkve Petar Troilo grof Sermage, jedan od nasljednika Ivana grofa Čikulina koji je za gradnju crkve odredio 500 forinti. Crkva je bila sagrađena u baroknom stilu, svodovi u svetištu i lađi bili su u formi kupola i temeljili se na poluokruglim lukovima. Nakon potresa 9. studenoga 1880. crkva je u popravljanju doživjela velike promjene, ali su dimenzije ostale približne kao što su i bile. I 17. prosinca 1901. potres je zadesio zagrebačku okolicu i oštetio i crkvu. 1916., za vrijeme prvog svjetskog rata, vojno zapovjedništvo je naredilo oduzimanje svih predmeta od kovina koji mogu služiti u vojne svrhe. Tako su župi Stenjevec 19. rujna i.g. oduzeta četiri crkvena zvona: tri iz zvonika župne crkve i jedno iz kapelice sv. Martina. 1926. nabavljena su nova zvona za župnu crkvu.

Nakon proširenja ceste (1935.) preostalo joj je samo svetište s kipom. uz prostranu lađu, župna crkva ima četverougaono svetište koje završava plitko zaobljenom apsidom. Do njega je sakristija s oratorijem s lijeve strane. Visoki toranj sa šiljatom kapom ima pri vrhu bifore nad kojima je sat. S lijeve je strane glavnog pročelja. Valovito je razgibano, sa širokim, u sredini trokutastim zabatom. Pročelje raščlanjuju: pilastri, niše, prozori i vrata. Zbog bogatijeg arhitektonskog raščlanjenja ta se građevina ubraja među istaknutije barokne crkve u zagrebačkoj okolici.

Crkva je opasana zidanom ogradom za koju je upotrijebljena građa iz doba antike (nakon obnove zida se ne vidi). Na njezinu su ulazu stupovi s metalnim ukrasnim krunama (prije s baroknim kamenim vazama). Iza svetišta je mrtvačnica uz koju se prilazi do pomno uređenog groblja sa zelenilom i s mnogo cvijeća, a još tu i tamo starinski rezbarenim drvenim križevima. Oko crkve je tratina i grupa drveća visoke crnogorice. To je dao zasaditi župnik Lj. Ivančan oko 1897. zajedno s ukrasnim grmljem, darom kolatora dra Geze baruna Raucha. Izvan zida je jednokatna zidna župna kurija pačetvorinastoga tlocrta. Uz velike teškoće podizao ju je (kao nasljednicu podzidane, na katu drvene krije) od 1847. župnik Aleksandar Šnelec. Uz nju je dao zasaditi (kasnije znatno prorijeđen) voćnjak, u kojem privlači pažnju stablo starog drijena. U blizini je kamena grupa sv. Trojstva, a kod ulaza u crkvu drveno raspeće - spomen na misije godine 1928. - natkrito pučki oblikovanim zaobljenim limenim krovićem. Treba skrenuti pažnju na kamenu spomen-ploču s uklesanim latinskim natpisom koja je uzidana u crkveno pročelje lijevo od glavnog ulaza. Iz nje doznajemo da je posvetu nove crkve izvršio 7. svibnja 1769. biskup Stjepan Puc. To bijaše za župnikovanja Jurja Popovića (1764-1803).

Nakon opisa crkve izvana i njezina neposrednog okoliša, lijepo oblikovanim portalom ulazimo u njezinu unutrašnjost. Barokni su prozori, doduše, veliki, no oni daju ovom prostoru prigušeno osvjetljenje, jer na njima su slike u bojama iz novijeg vremena, izrađene u zagrebačkoj radionici Ivana Marinkovića. S desne strane nižu se na četiri prozora ovi prizori: u svetištu Krunjenje Marijino, dar župljana (1930.), u lađi Sv. Stjepan Prvomučenik, dar obitelji J. Sertića, zatim Sveta Obitelj s anđelom uz zipku, dar župljana, i Sv. Mihovil, dar Mije i Josipe Vodopija iz Podsuseda (1937.); na lijevoj je strani Sv. Ana, dar Stjepana i Kate Birač (1931.).

UNUTRAŠNJOST CRKVE

Iz kanonske vizitacije godine 1762. znamo da je ta župna crkva "tota sub fornice", tj. sva je presvođena. Vizitator navodi godine 1766. da oltari imadu umjesto retabla zidne slike. Šteta je da su na samoj arhitekturi, kao i u crkvenom inventaru u tijeku vremena nastale velike promjene. Tako je npr. barokni svod sada u cjelini samo u svetištu i u sakristiji (ovaj sa susvodnicama), a u lađi je preostao tek konkavni trijumfalni luk uz svetište; taj se motiv pod utjecajima iz štajerskog baroka nadvio i nad pjevalištem, no nad samom je lađom ravni strop. Taj je strop nastao nakon snažnog potresa koji je 1880. porušio svod nad lađom, oštetio crkveni zabat i župnu kuriju, a potpuno porušio nedaleku kapelu Sv. Antuna Padovanskog. U vrijeme župnika Tomaša Mikloušića (1805-1831) župna je crkva bila obnavljana i tom prilikom nanovo oslikana zidnim slikama. Nabavio je i župni sat za crkveni toranj (sada elektrificiran), s tri teška kamena bata, koji sjeća na tog poznatog prosvjetiteljskog kajkavskog pisca.

A sada o već veoma prorijeđenom inventaru spomeničke vrijednosti koji je nastajao u vremenskom razdoblju od 15. do 19. stoljeća. Od starijeg namještaja crkva sada ima tri (umjesto 5) oltara, propovjedaonicu, orgulje i ormar u sakristiji u primjesama klasicizma.

U novije je vrijeme izašla na vidjelo kompozicija Uznesenja Marijina s anđelima i svetima, koja je na zidu svetišta naslikana kasnobaroknim načinom. Prekrivena je djelomično bijelim retablom oltara na kojem se ta scena opetuje na manjoj oltarnoj slici M. Stroya, koju je još bio naručio T. Mikolušić (1833.) a rađena je po Tizianovu predlošku. Uz sliku su najnoviji kipovi Sv. Joakima i Sv. Ane s malom Marijom. U novije vrijeme u svetištu je podignut novi žrtvenik okrenut prema puku. Pred njim je ploča od rake u kojoj su, među inima, graditelji crkve J. Mikulić i J. Popović (rake su zatrpane 1880.). Lijevo je ulaz u sakristiju do kojeg je zvonce na željeznoj konzoli s vrpcom, a desno je uzidan nadgrobni spomenik P. T. Sermagea.

U lađi su sada kod trijumfalnog luka samo dva pobočna oltara - Sv. Josipa i Sv. Marije. Imadu barokne menze, no retabli su iz doba historicizma. Iza njih proviruju zidne slike s klasicističkim motivima (1806.); anđelci podržavaju girlande, a nad trokutastim su zabatima monogrami IHS. Na desnom je oltaru slika s jednostavnim likom Sv. Josipa, slikana u svjetlom tonalitetu (1856.). To je djelo Ivana Zaschea, vodećeg slikara u Zagrebu sredinom 19. stoljeća. Isti je autor za stenjevečku crkvu naslikao još tri slike. Efektni noćni ugođaj s rasvjetom odozgo ostvaren je u slici Poklon kraljeva. Utjecaji nazaretske škole Zascheova učitelja Leopolda Kupelwiesera uočljivi su na slici Pohod Marije Elizabeti, datiranoj 1855. godinom. Ove dvije slike sada vise na lijevom zidu crkve, a slika Krštenje Kristovo, koja je slikana u još baroknom kontrastu svijetlo-tamno, sada je u kapeli Sv. Ivana Krstitelja u Perjavici.

Na lijevom oltaru Sv. Marije na retablu je smješten gotički kip Madone, koji potječe iz prijašnje srednjovjekovne crkve. Vitki Marijin lik umilna lica povisoko drži nago dijete Isusa, koje desnicom nježno obavija majku oko vrata, a u ljevici drži jabuku. Mariji je u desnicu stavljeno žezlo. Vizitatori spominju taj kip riječima "Statua BVM miraculosa", čime se hoće reći da Sv. Marija preko njega djeluje čudotvorno. Drveni kip visok je 96 cm. Bio je okrunjen baroknim metalnim krunama. Lj. Ivančan i J. Barle zapisali su zanimljivu predaju. Prema njoj kip je ove Madone doplovio Savom na "drnu", pa puktu Bogorodicu nazivlje "Majka Božja Drnovečka". U svakoj legendi ima zrno istine. U ovom slučaju možemo naslutiti da takva predaja upućuje na to da je taj kip ljupke majke u našu sredinu došao iz alpskih krajeva. Osebujni nabori pozlaćenog plašta, uz ostale osobine, svjedoče da je plastika nastala u gotičkoj radionici alpskih krajeva negdje između 1470. i 1480. godine. Kao djelo visoke umjetničke vrijednosti, kip bijaše izložen svjetskoj publici na uvid na čuvenoj izložbi "Umjetnost Jugoslavije od prethistorije do naših dana" 1971. u Parizu. Već od kraja 17. stoljeća spominju se svilene haljine u koje se kip oblači.

Druga umjetnina znatne umjetničke vrijednosti stoji sada uz glavni oltar nad kamenom krstionicom. To je drveno raspeće (visoko oko 152 cm). Ono je ovamo preneseno nakon potrebe obnove u zagrebačkom Zavodu za restauraciju umjetnina (Eva Winkler) iz prije spomenutog poklona Žalosne Marije, ostatka istoimene kapele. Dr. Doris Baričević došla je do zaključka da to raspelo s mrtvim Kristom nagnute, izmučene glave potječe iz zagrebačke katedrale. Na temelju stilskih oznaka, po tipu lica, po obradi snažnog tijela opasanog pojasnicom s velikim čvorom na boku ona je to djelo pripisala svojevremeno vodećem majstoru iz Graza Hansu Ludwigu Ackermannu. Taj čuveni majstor načinio je po narudžbi zagrebačkog biskupa Franje Ergeljskoga (1628-1637) 1632. godine velebni glavni oltar za katedralu. Nakon njegova neprežaljivog rasula, Raspeće je dospjelo u Stenjevec.

Od baroknog namještaja u crkvi, preostala je, na žalost, samo propovjedaonica iz vremena oko 1778-1780, urešena rokoko-ukrasima. Na njoj je kipić anđelka s Mojsijevim pločama, a na baldahinu kip uskrslog Krista; tu je našao mjesto i kipić Sv. Ivana Krstitelja s uklonjene kasnobarokne krstionice. Od ostalog namještaja vidno mjesto zauzimaju orgulje, smještene na pjevalištu. Imadu kućište s dva viša pobočna tornja i dvodijelni srednji dio. Prema zapisu na samome objektu to je rad M. F. Heferera i F. juniora, orguljara i tvorničara glasovira u Zagrebu, a označeno je i to da su 1886. u Trstu dobili zlatnu kolajnu. To djelo vrsnog majstora (koje zaslužuje stručno održavanje) ukrašeno je kasnoklasicističkim kanalerima i zupcima.

U red najznačajnijih spomenika od umjetničkog kulturnopovijesnog i historijskog unačenja, ne samo u ovome prostoru nego i na području sjeverne Hrvatske, ide nadgrobni spomenik grofa Petra Troila Sermagea od Susedgrada (Szomsedvar). Nalazi se u svetištu s desne strane. Spomenik je od siva mramora. Optočen je nemirnim linijama baroka, bijelim mramornim okvirom. Veliki kićeni natpis na latinskom jeziku s vrlo lijepo klesanim i znalački raspoređenim riječima daje opširne podatke o tom generalu koji je preminuo 1771. godine. Iznad pomno izgrađenog grba, koji podržavaju dva psa, nalaze se zastave, bojni bubnjevi, te mrtvačka glava s perjanicama. Ispod grba je geslo ARTE ET MARTE (umjetnošću i ratom). U eliptičnom okviru u donjem dijelu bakrene ploče naslikan je portret Petra Troila, tipičnog punašnog velikaša 18. stoljeća. Slikao ga je bečki "Pictor Michael Milluz (in Vienne)". Treba podsjetiti da je to onaj Sermage koji je kao sudionik sedmogodišnjeg rata (1756-1763) vjerno osvjetljavao prilike tog razdoblja, osobito dopisivanjem sa svojom ženom Anom Marijom rođenom groficom Drašković Trakošćanskom. Ploča dolje završava mramornom resom.

Crkva čuva spomen na još neke pokojnike. U sakristiji je nadgrobna ploča Vuka Jelačića s grbom i dugim latinskim napisom iz kojega se zna da je umro 25. VII. 1779., a spomen-ploča podignuta je 1777. godine. Na vanjskom crkvenom zidu uzidana je nadgrobna ploča župnika Mije Milkovića (1895.), te Petra pl. Junkovicha (1831-1901) i Albertine pl. Junkovich rođ. pl. Kuchtich (1831-1895). Nakon toga prestaje ukop u cinkturi i u crkvi.

Crkva je imala zvona iz godine 1694., 1736. (iz Zagreba) i 1808., no ona su bila u prvom svjetskom ratu 1916. rekvirirana za vojne potrebe. Ostlo je pošteđeno zvono s natpisom domaćeg majstora "Fusa Zagrabiae 1822 per Antonium Schiffer in honorem BV Mariae". Nakon rata nabavljena su nova zvona 1926. godine.

Od metalnih predmeta crkva ima kustodiju s monogramom IHS na kružnoj kutiji postavljenoj na stalak, kandilo, pacifikale, niz svijećnjaka (1897). Među lijepim, s umjetničkog stanovišta vrijednim predmetima od crkvenog posuđa tu nalazimo rokoko-relikvijar sv. Križa s kružićem i monstrancu. Ciborij iz 1681. na šesterolisnoj nožici ima motiv tulipana iskucanih na srebrnoj čaški, a klasicistički ciborij ima natpis: "Curante Parocho Thomo Mikloussich 1813", što znači da je to dar vrijednog župnika T. Mikloušića. Najstariji je kalež dar župnika Matije Čelića (1677-1689), na kojem je urezan zapis: "Mathias+Chelicz+P+B+M+V+In Stenouech+F+F:", ima srebrnu košaricu na čaški, emajl na nodusu, aplikacije krilatih glavica anđela. Tu su i dva ranobarokna kaleža, od kojih jedan ima vrpčastu ornamentiku, te dva rokoko-kaleža, od kojih jedan ima motive žita i grožđa, simbole Euharistije, a drugi, elegantni, ima zapis: "Ece: B. V. M. in Stenievecz 1772.".

Posebnu vrijednost ima monstranca koja pripada rijetko očuvanom tipu zlatarskih predmeta u Hrvatskoj. Pokaznica stoji na eliptičnoj nožici, ima spljošteni nodus, gornji dio (tzv. tempieto) ima uvrh šiljate piramide, raspeće sa sitnim kipićima Marije i sv. Ivana. Pod baldahinom s fijalama opetuju se veći njihovi kipići. Predmet pripada prijelaznom tipu monstrance na kojoj još prevladavaju gotički oblici, a na pomolu su barokni, kako to bijaše uobičajeno nakon sredine 17. stoljeća.

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu jedna je od četrdesetak zagrebačih župa i nalazi se u zapadnom dijelu grada Zagreba. Po vremenu nastanka spada među mali broj najstarijih zagrebačkih župa. Njezina povijest po poznatim podacima seže do u prvu polovicu 14. stoljeća: prvi put, uz još neke druge, spominje se 1334. godine, a vjerojatno je i starija jer na to upućuje postojanje naselja u Stenjevcu od antike do danas.

Sjedište župe je u Stenjevcu, nekada prigradskom naselju, a danas gradskom području, udaljenom oko 6,5 km od središta Zagreba. Njezina površina je oko 13,1 km2 i na današnjem njezinu prostoru živi oko 11000 (10841) stanovnika. Kako se naselje stalno širi, broj stanovnika je u stalnom porastu.

Središte Stenjevca, gdje se nalazi crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, župna stambena zgrada, nekadašnje gospodarske zgrade i groblje, bilo je naseljeno već u antici, a možda i ranije, te kroz čitav srednji vijek sve do naših dana. Tome su pridonijeli, prije svega, prirodni uvjeti, blago uzvišenje u odnosu na okolni prostor, što je davalo određenu sigurnost od poplave rijeke Save, Medvednica koja sa sjevera štiti od hladnih vjetrova, povoljni prometni položaj na vodenoj i kopnenoj prometnici koja se pružala savskom dolinom te plodna savska ravnica i vinorodno pribrežje. Sve je to uvjetovalo da je na ovo prostoru vrlo rano započeo organizirani život ljudi, o čemu svjedoče mnogi arheološki nalazi iz antičkog doba i srednjega vijeka te brojni pisani dokumenti.

RANIJA POVIJEST STENJEVCA

Kroz povijest ove župe mogu se pratiti mnoga zbivanja ne samo vjerskoga nego i općega značenja, utjecaj i razvitak raznih činitelja života koji su kroz stoljeća do danas oblikovali život ljudi ovog podneblja. O tome svjedoče arheološki nalazi nakita i opreme u grobovima, obrisi crkvenih temelja, stambenih i gospodarskih zgrada, graditeljsko i kulturno nasljeđe koje i danas stoji tu pred nama u crkvi, župnom dvoru, groblju i ostaloj urbanoj kompoziciji zgrada, ulica i trga u središtu Stenjevca, zatim razni podaci o svećenicima i vjernicima članovima župe, njihovim imenima i prezimenima.

Višestoljetno postojanje ove župe od prvih naseljavanja do danas svjedoči, kao i u drugim našim župama, o dubokim korijenima Crkve u našem narodu.

Na području Stenjevca ljudi su živjeli još u prethistorijskom razdoblju, što nam potvrđuju brojni nalazi iz okolice (Podsused, spilja Veternica, Vrapče i dr.), no prvo veće naselje tu se razvilo u antičko doba. Razdoblje dominacije Rimljana u našim krajevima započinje u 1. stoljeću naše ere i traje do 5. stoljeća. Matično područje Rimskog Carstva, a to je otprilike teritorij današnje Italije, bilo je podijeljeno po regijama, a ostali krajevi imali su status provincija. Veći dio kontinentalne Hrvatske bio je uvršten u provinciju Panoniju, zajedno sa dijelom Slovenije, istočne Austrije i Mađarske. Reformom na početku 2. stoljeća, koju je proveo car Trajan, Panonija se dijeli na dva dijela: Gornju (Superior) i donju (Inferior). Tom se podjelom područje na kojem se u srednjem vijeku razvija grad Zagreb svrstava u Gornju Panoniju. Glavni grad je bio Carnuntum u današnjoj Austriji, a ostali veći i značajniji gradovi bili su: Emona (Ljubljana), Siscia (Sisak), Neviodunum (Drnovo kod Krškog), Andautonia (Ščitarjevo kod Zagreba), Aquae Iassae (Varaždinske toplice) i dr.

Smatra se da su u tom razdoblju na ovom području živjeli Panonci, no oni se ni u kom slučaju ne mogu smatrati jedinstvenim narodom, već konglomeratom više plemena među kojima se ističu Latobici (u Dolenjskoj), Iassi (oko Varaždinskih Toplica), Varciani (na širem zagrebačkom području) i drugi. Stenjevec je samo jedan od mnogobrojnih antičkih lokaliteta dosad registriranih u arealu suvremenog Zagreba, ali do sada, na žalost, nismo uspjeli otkriti kako se to naselje u antici nazivalo. Središte uprave, političkog i kulturnog života nalazilo se tada u Andautoniji koja je od druge polovice 1. stoljeća naše ere imala status municipija. Naselje je tu nastalo najvjerojatnije još u prethistoriji zbog blizine prijelaza preko Save, a pun procvat doživjelo je u antici kada postaje jedan od najznačajnijih gradova na cesti Poetovio (Ptuj) - Siscia (Sisak).

Drugo po veličini naselje iz tog doba nalazilo se na području Stenjevca. Budući da antički pisani izvori spominju samo Andautoniju, a da su u Stenjevcu već poodavno bili pronalaženi predmeti koji potječu iz tog doba, vodila se u 18. i 19. stoljeću rasprava oko ubikacije Andautonije. Neki su čak smatrali da je trebamo tražiti u Stenjevcu, no svaku dilemu oko tog pitanja riješio je nalaz miljokaza cara Maximina u selu Jelkovcu 1934. godine. Postalo je jasno da je Andautonija bila tamo gdje danas leži selo Ščitarjevo, a antičko naselje u Stenjevcu ostalo je bezimeno.

Arheološka istraživanja u Stenjevcu započeta su potkraj 19. stoljeća, ponajviše zaslugom tadašnjeg župnika Ljudevita Ivančana. Na njegovu inicijativu započeo je pristav tadašnjeg Narodnog muzeja u Zagrebu, Josip Purić, iskopavanje i pronašao 69 grobova. Ostale grobove, otkriveno ih je ukupno 128, iskopao je osobno Ivančan u tijeku 1897. i 1899. i time je istraživanje antičke nekropole završeno. Godine 1913. pronađen je slučajno još jedan grob, no nije sasvim sigurno je li pripadao ovoj nekropoli. 1898. Ivančan je u blizini današnje župne crkve pronašao ostatke rimskog zdenca i zidove stambenih objekata, 1902. na obližnjem brežuljku Cirkvišće i ostatke nekog starijeg sakralnog objekta. Pauza u iskopavanju trajala je sve do 1981. kada stručna ekipa Arheološkog muzeja u Zagrebu započinje istraživanja na prostoru između crkve i današnjeg groblja. Radovi su nastavljani slijedećih godina i osim ostataka iz rimskog doba pronađena je i srednjovjekovna nekropola.

Nekropola iz rimskog doba otkopana je jugozapadno od današnje župne crkve, uz put koji vodi prema naselju Špansko. Istraženo je 128 grobova i svi su bili paljevisnki. Poznato je da su Rimljani svoje mrtve u rano carskom razdoblju (prva dva stoljeća naše ere) spaljivali. Spaljivanje se vršilo na posebnim mjestima (Ustrina i bustum), ostaci spaljenih kostiju bi se pokupili, stavili u urnu koja bi se potom položila u grob. Budući da se vjerovalo u zagrobni život, u grob su se stavljali i predmeti kojima se pokojnik koristio "na ovome svijetu".

Na temelju dosadašnjih istraživanja možemo zaključiti da je rimskodobno naselje u Stenjevcu egzistiralo u 1. i 2. stoljeću naše ere, točnije od oko 40. do 160. godine. Neki slučajni nalazi upućuju i na dulji vijek trajanja, no to se bez sistematskih arheoloških istraživanja ne može sa sigurnošću tvrditi. Tako npr. 1758. godine prilikom gradnje župne crkve pronađena je baza za kip rimskog cara Decija, koji je vladao 249.-250. godine. Naselje je nastalo u vrijeme kada su Rimljani prodirali u panonsku nizinu, a najpovoljniji put za to bila je upravo dolina Save. U to je doba Sava bila plovna, barem za splavi i manje plovne objekte, pa se u blizini Stenjevca nalazila i riječna luka koja je istodobno služila i kao prijelaz preko rijeke. Naime, riječni tokovi nisu bili regulirani pa se na mjestima gdje je bio najlakši pristup matici odmah razvio prijelaz i luka. Povoljan geografski položaj uvjetovao je nastanak i razvoj naselja na ovom mjestu, a o veličini i značaju te rimskodobne naseobine najbolje govori podatak da je ovdje otkopana nekropola najveća dosad istražena nekropola iz ranocarskog razdoblja u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Pored značajnih spomenika iz rimskog razdoblja pronađeni su i ostaci materijalne kulture srednjeg vijeka. Premda za sada malobrojni, oni su značajni svjedoci povijesnih zbivanja na ovom području. U Arheološkom muzeju u Zagrebu čuva se fibula (nakit) ranog 7. stoljeća iz Stenjevca. Pronađena je na položaju antičkog groblja naknadnim kopanjem 1913. godine. U Hrvatskoj je do tada pronađeno relativno malo fibula istoga stilskog obilježja, a među njima je fibula iz Stenjevca najzapadniji nalaz. Radi se o slavenskom ženskom nakitu koji predstavlja arheološki element iz vremena završetka ekspanzije Slavena u podunavsko balkansko područje u 7. stoljeću. Drugim riječima: u Stenjevcu nadomak Zagrebu nalazimo tragove slavenske prisutnosti iz tog vremena.

U izvorima se spominje da je prva crkva u Stenjevcu bila sagrađena 1334. na mjestu današnje župne crkve. Postojanje crkve upućuje na činjenicu da je tu bilo i značajnije naselje. Međutim, izgleda da je naselje postojalo i ranije. Naime, najnovijim istraživanjima koje je 1983. započeo Srednjovjekovni odjel Arheološkog muzeja u Zagrebu ustanovljeno je groblje iz 10.-12. stoljeća. Nalazi se u župnom voćnjaku u blizini crkve. Njegove karakteristike upućuju na to da se radi o tipičnom srednjovjekovnom groblju na redove. Pokojnici su polagani u prostu zemljanu raku bez lijesa (nisu pronađeni čavli ni tragovi drveta), a orijentirani su u smjeru istok - zapad, s glavom prema zapadu. Očito je da se radi o stanovništvu koje je već bilo pokršteno, jer u grobovima ne nalazimo arheološke priloge karakteristične za poganska groblja. Nalazi u ovim grobovima su skromni. Pokojnici su imali jednostavne brončane i srebrne prstene i karičice - sljepoočničarke ili naušnice. Sljepoočničarke su jednostavan nakit napravljen od žice, kojime je jedan kraj često savijen u obliku slova "S". Nosile su se obješene na vrpci povezanoj oko čela, a visjele su u predjelu sljepoočnica, jedna ili više njih. Iz svega možemo zaključiti da je Stenjevec jedno od rijetkih naselja na području Zagreba u kojemu tako reći možemo pratiti kontinuitet naseljavanja od 1. stoljeća, preko dolaska Slavena, pa konačno u Hrvata u naše krajeve.
 
Božja riječ

2.NEDJELJA DOŠAŠĆA

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devi­nu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« Mk 1, 1-8
Raspored misa

NEDJELJA

07:30h jutarnja misa
09:30h dječja misa
11:00h župna misa
12:30h misa za mlade
18:30h večernja misa

RADNI DAN

06:00h - misa zornica
18:30h - večernja misa

Kontakt
  • ŽUPNI URED

  • ŽUPNIK: Vjekoslav Meštrić

  •  
  • R.V. uto-pet 9-11, 17-19
  • Tel 01/ 3732 - 729
  • Fax 01/ 3732 - 729
  • Mob 098/ 469 - 166
  • Adr. Stenjevec 9
  • E-mail gospastenjevecka@inet.hr
Copyright © Gospa Stenjevečka 2009. Sva prava pridržana. Design by Endora