Anketa
Najdraža molitva mi je
 
38%
 
15%
 
5%
 
42%
SVETI NIKOLA TAVELIĆ BIO JE SPREMAN UMRIJETI ZA KRISTA

Šibenski biskup Tomislav Rogić propovijedao je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu u nedjelju 11. studenoga uoči početka pohoda hrvatskih biskupa Svetom Ocu - Ad limina apostolorum.

Capture.JPG

Propovijed biskupa Rogića:
Draga braćo i sestre u vjeri Kristovoj okupljeni na ovom misnom slavlju!
Sveti Nikola Tavelić, prvi proglašeni svetac iz Hrvatskog naroda, Šibenčanin, jedan od onih svijetlih likova, trajna inspiracija na Hrvatskom nebu, u 952 godina postojanja grada Šibenika. Svetim je proglašen 1970. I za dvije godine obilježit ćemo 50 godina od proglašenja prvog proglašenog sveca iz Hrvatskog naroda.

U apostolskom pismu pape Pavla VI. prilikom proglašenja svetim stoji:
„Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su Četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji, svećenici Reda manje beraće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim, bez Božje providnosti, dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja… Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.“

Prateći samo nekoliko redaka apostolskog pisma, kao da su u njemu pretočene i posve konkretizirane u životu ovih mučenika, riječi Knjige Mudrosti: Duše su pravednika u ruci Božjoj – nada im je puna besmrtnosti – za podnesenu muku zadobili su dobra velika – Bog ih je kušao i našao da su ga dostojni – primio ih je kao žrtvu paljenicu… ili bi mogli nastaviti riječi Pavlove poslanice Rimljanima: ništa ih nije moglo rastaviti od ljubavi Kristove, ni nevolje, ni pogibao, ni mač, niti ikoja sila, sadašnja ni buduća.

Pa onda same Isusove riječi evanđelja: Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Oni su na najdoslovniji način, za svoje vrijeme, pošli za Isusom. Izgubili su svoj život i predali ga Kristu.

Capture-(1).JPG

Tako Sveto pismo svjedoči – tako povijesni zapisi – tako tekst proglašenja svetih mučenika, tako tradicija Crkve i pobožnost svetim mučenicima navještaju do danas.

A mi okupljeni danas, poslije tolikih stoljeća, možda se pitamo: Koliko je to bilo razborito? Nije li to bilo malo fanatično, preradikalno – pa i za davno 14. stoljeće? Je li baš Bog to od njih tražio? Je li bila nužna njihova žrtva i takav navještaj Evanđelja?

Odgovore na ta pitanja sigurno nećemo dobiti, jer su postavljena iz našeg vremena koje sve relativizira. Naše vrijeme sve postavlja u pitanje do te mjere da se gubi jasnoća stavova, uvjerenja. Sve može i ovako i onako. I najveće svetinje olako se izvrgavaju ruglu.

Temeljne vrijednosti obitelji, života, čovjeka kao slike Božje, njegovo dostojanstvo – dovedeni su u pitanje. Kao da smo u današnjem poimanju čovjekove slobode izgubili kompas (busolu). Ima li vrijednosti za koje se isplati živjeti, uporno svjedočeći svakog dana? Ima li ideala za koje se isplati uložiti sav svoj život, za njih živjeti i umrijeti ako zatreba? Ima li danas u našim sredinama smisla za žrtvu, velikodušnost bez računice?
 
Ima ih, ima.
 
Postoje i danas onih koji za istinu trpe. Ima i danas onih koji velikodušno služe drugima. Ima i danas onih koji radi svojih uvjerenja gube glavu, posao, prihvaćanje okoline, onih koji se skrovito i samozatajno odriču svoga života, svoje sebičnosti da bi drugima učinili život ljepšim. Kad takvih ne bi bilo, ni nas više ne bi bilo. Svijet počiva na plemenitosti, ljubavi, sebedarju i spremnosti na žrtvu koju ljudi ne moraju vidjeti, ali ju vidi Bog: – duše su pravednika u ruci Božjoj!
 
Čemu nas to onda uče mučenici, čemu nas uči tako slavljen primjer sv. Nikole Tavelića i njegove subraće? Što od njih možemo naučiti, u čemu nasljedovati?
 
Nisu silom nametali svoju vjeru, nego tumačili, naviještali i životom svjedočili. Crkva je i danas pozvana biti misionarska, navjestiteljska. Ne zatvoriti se u neke postojeće okvire i uzmicati pred svijetom, zatvarati se u sebe. Zar se umanjila radost i slava Uskrsnuća Kristova koje treba naviještati i svjedočiti? Sigurno nije.
 
Mučenicima je bio važniji Isus Krist negoli što će se s njima dogoditi, što će o njima pisati, što će im učiniti. To je hrabrost vjere koju slavimo, kojoj se divimo. Možda nam toga danas nedostaje? Kako kaže papa Franjo, naviještati nenametljivo, ne isključivo, ali hrabro biti Kristov vjernik, s ponosom.
 
Radi vjere u Kristovo uskrsnuće bili su spremni dati život, umrijeti. To je vrhunsko herojstvo i kušnja kojoj nismo svi dorasli. Niti Bog sve stavlja na takvu kušnju, ali taj vrhunac predanja u Božje ruke svima može biti na poticaj, na izgradnju i rast osobne vjere. To su oni svijetli primjeri koji nam u našim nedoumicama pomažu jasnije vidjeti, jasnije se opredijeliti, zauzetije svoju vjeru živjeti. Ispuniti mjeru svog darivanja drugima.
 
Sv. Nikola Tavelić i drugovi mučenici: njima je bilo posve jasno za što se isplati živjeti! Kako tek mučenici mogu pročistiti naš pogled na život koji se toliko puta zamuti raznim sitnicama, nevažnim stvarima koje nas zarobe, predstave nam se kao nezaobilazne i mi izgubimo pogled na dalekosežnije horizonte, na važnije stvari u životu.
 
Male i prolazne brige ili neke sitne radosti, često ispraznosti, znaju nas obuzeti kao da su najvažnije na svijetu. A onda kad prođu ostave nas praznima, iscrpljenima i nezadovoljnima. Baš pogled na mučenike vraća nam pozornost na velike stvari, nezaobilazne vrijednosti: istinu, dobrotu, ljubav i vječnost.
 
U mučenicima uvijek je ljubav pobijedila mržnju. Prava ljubav dokazuje se u žrtvi. Volim onoliko koliko sam se spreman podnijeti za nešto, neku vrednotu ili nekoga, voljenu osobu, – koliko sam se spreman žrtvovati za nešto ili nekoga. Loše zvuči i bolno se doživi kad ti netko obeća brda i doline ali pri prvoj zapreci, poteškoći jednostavno odustaje. Prava ljubav ne traži svoje nego se nesebično daruje, žrtvuje. To svjedoče mučenici.
 
Na koncu, ono za što se ne umire, odumire, jednostavno nestaje jer nitko za to ne živi, jer se nitko za to ne žrtvuje. Kad pobijedi sebičnost, svi gube.
 
Sv. Nikola Tavelić bio je spreman za svoju vjeru umrijeti, ne nasilno prisiljavajući druge da vjeruju što i on, nego svjedočeći, naviještajući. Želio je obratiti one koji Krista ne poznaju i za to je bio spreman umrijeti.
 
Sv. Nikola Taveliću, isprosi nam od Boga hrabrost naviještanja Krista danas, isprosi nam od Boga milost da vjerodostojnije živimo svoju vjeru i budemo drugima znak koji upućuje na Boga i spremnost da svjedočimo i po cijenu žrtve. Amen.

Izvor: ika.hkm.hr
Foto: ika.hkm.hr
Objavljeno: 12.11.2018. IPovratak
Božja riječ

2.NEDJELJA KROZ GODINU

Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. Iv 2, 1-12
Raspored misa

NEDJELJA

07:30h jutarnja misa
09:30h dječja misa
11:00h župna misa
12:30h misa za mlade
18:30h večernja misa

RADNI DAN

07:30h - jutarnja misa
18:30h - večernja misa

Kontakt
  • ŽUPNI URED

  • ŽUPNIK: Vjekoslav Meštrić

  •  
  • R.V. uto-pet 9-11, 17-19
  • Tel 01/ 3732 - 729
  • Fax 01/ 3732 - 729
  • Mob 098/ 469 - 166
  • Adr. Stenjevec 9
  • E-mail gospastenjevecka@inet.hr
Copyright © Gospa Stenjevečka 2009. Sva prava pridržana. Design by Endora